“As, majkutibožju”, adutirao je tata, a mladi dentista Igić je odgovarao:”Bum ti ja pokazal...” i tako je ruka došla do dr Jankovića koji je, uz komentar na kajkavskom, bacao kartu.
Snajperista je mirno, kroz svoju nišansku spravu, ovu scenu mogao da vidi kao idiličnu, ne vidjevši i ne čuvši moju majku koja je iz kuhinje molila kartaroše na balkonu:”Ulazite, kuku meni, sve će vas pohapsit’!”
Izmedju snajperiste i kartaroša bio je prostor na kojem je ogromna masa Albanaca, nakon svake, s mukom porodjene rečenice, zviždala Josipu Brozu koji je tu upravo držao govor.
“Zahvaljujem vam se na ovako velićanstvenom doćeku”, rekao je Broz masi, i otišao.
“Čuste li ga šta reče, pička li mu materina”, zabrinuto je upitao dr Janković svoje kompanjone kad je sabrao šta je Broz, u stvari, rekao.
Tako je, tu ispod naseg balkona, u Đakovici održan jedan u seriji govora kojima je Broz ovjeravao rezultate Plenuma. Četvrtog plenuma. Brionskog.
Naravno, bili smo upozoreni da toga dana ne izlazimo na balkon.
Neko kratko vrijeme poslije toga, mala družina veselih kartaroša je, jedan po jedan, pokupila čeljad i mobilje i napustila Metohiju.
I ne samo oni, “Svi odoše”, šaptali su Srbi u krugu svoje porodice, ali ne i sa drugim Srbima.
I ode i naša porodica.
Mi, djeca, smo ponijeli uspomene koje su blijedjele, ekavicu koja se vremenom gubila, deminutive karakteristične za govor Srba iz Metohije, sjećanje na snijeg koga kasnije u Podgorici nikada nije bilo i u ušima melodična imena naših prijatelja Albanca koji su nas redovno posjećivali, sve do Plenuma.
Dugo poslije dolaska u Podgoricu je iz moje lake ijekavice iskakalo i “jok, more”, koje mi se, evo, odavno nije omaklo. Bježi jezik kao od rane.
I nije to sve. Ni izbliza to nije sve.
Nije sve ni jasna slika manstira Visoki Dečani i šume iza crkve sa desne strane, kojom dokazujem da je to autentično moje sjećanje jer je to drveće odavno posječeno.
I nije to sve šta sam ponio iz Metohije. Nije to ni u govoru ni sluhu.
Ponio sam osjećaj koji se vremenom pretvarao u čvrsto ubjedjenje da je tamo ostalo nešto šta smo napustili vjerujući da nam to nešto nije tako važno. Ubjedjujući sebe da nam to nije važno. Lažući sebe da nam to nije važno.
Osjećao sam kao da imamo nešto šta skrivamo u našem odnosu prema Metohiji, kao da solidarno ne govorimo o nekom zlu koje smo zajedno počinili pa i medju sobom o njemu ćutimo da se pred drugima ne bismo odali.
I, naravno, kao u svim i najboljim i najlošijim romanima, taj naš grijeh počinje da nam se vraća i dolazi nam u susret. Ne možemo da ga zaobidjemo. Da okrenemo glavu od njega ili da se sakrijemo iza neke druge velike stvari koju smo napravili na uštrb toga šta smo izdali.
Teško nam je.
Suočavamo se sa istinom da i čovjek i narod mora da se, po svaku cijenu, bori za ono šta voli
