
Dobro procitajte ovo, jer je ovo osnova za ovu kratku pricu:
LEGENDA O NASTANKU CETINjA
Nekada davno u najstarija vremena
Bog napravi zemlju i narode koji će živjeti na njoj.
Dijelio je Bog narode po zemlji
dajući svakom narodu prostor koji mu je namijenio.
I kad Bog pomisli da je završio anđeli mu rekoše:
Mili Bože ostao je jedan mali ali vrijedan narod,
dostojan tvoje pažnje.
Božije se obrve nabraše
i na sve strane poče da grmi i sijeva.
Na moru se digoše ogromni talasi,
a Zemljom dunuše pomamni vjetrovi.
A onda sve stade.
Bog progovori:
Ovo što sam za sebe ostavio
i što nazvah Crna Gora
neka bude dom tom narodu
i neka se oni zovu Crnogorci,
a ovo dje sada stojim neka se zove
CETINJE
i svi oni koji se rode i odrastu na Cetinje
neka budu Bogovi, a
CETINjE DOLINA BOGOVA
zagrmlje i sunu kiša iz neba i iz zemlje,
a onda Sunce
kako tada tako i dan danas.
Sunce ti jebem!
I ovo ludilo udje u standarde javne komunikacije!
Gledao sam izvjestaj na nacistickoj RTCG kako reporter, koji je tamo od mojih para posao, kaze:"Sto o novom-starom prijedsjedniku kazu u Dolini Bogova?"
Zar Bogovi imaju predsjednika?
Ja se sjecam jednoga iz Doline Bogova koji je sebe zvao "Orao". Imao je tuniku kao da je sa El Grekove slike utekao. Boje trula visnja, a naprijed na tunici mu je pisalo velikim crnim slovima "ORAO". Nije se rukovao nego je pruzao saku sa zgrcenim prstima kao kandzu.
Imao je "paz" frizuru, samo malo duzu...gledao sam ga po Becicima ljeti, a ne znam gdje je zime provodio.
Nije uspio da realizuje svoj projekat da od Cetinja napravi orlovsko gnijezdo.
Negdje se, poslije, zagubio.
Valjda je hospitalizovan.
Dovitljivi mu zemljaci, vazda spremni na zajebanciju, vodili su ga svojoj kuci na konak, pa mu nudili drvo u avliji da na njemu spava, ka' 'tica, a u kafani mu prinosili zrnevlje na tanjiru, da kljuca.
Ne znam sta se u njegovoj dusi dogadjalo, ali nisam vidio da ga to vrijedja.
Gledajuci kako ga muce vise sam ja patio nego on.
Gre’ote.
Njega nisu pustali da nas zajebava sa televizije i nije bio predstavljan kao konceptualni umjetnik, nisu ga pustali da po bijenalima ubija dnevnice i autorske honorare, nije dobijao nacionalnu penziju, nije mu UDBA dala sofera niti je dobio spomenik kulture da u njemu razvija biznis posto mu taj biznis izreklamira drzavna televizija u "Dnevniku".
Nije ga, kazem, reklamirala drzavna televizija niti udruzenja umjetnika, niti NVO sektor i nije sjedio Mirasu u krilu, niti je Nikolu Petrovica-Njegosa, negdje oko Bozica, pred kamerama gadjao orasima i pasuljom kao da mu je ovaj polaznik.
"Orao" je bio zaljubljenik u lokalnu mitologiju kome je ta ljubav metastazirala na njegovu stetu.
To ga cini gotovo neponovljivim bastinikom te lokalne tradicije.