Metohija

“As, majkutibožju”, adutirao je tata, a mladi dentista Igić je odgovarao:”Bum ti ja pokazal...” i tako je ruka došla do dr Jankovića koji je, uz komentar na kajkavskom, bacao kartu.
Snajperista je mirno, kroz svoju nišansku spravu, ovu scenu mogao da vidi kao idiličnu, ne vidjevši i ne čuvši moju majku koja je iz kuhinje molila kartaroše na balkonu:”Ulazite, kuku meni, sve će vas pohapsit’!”
Izmedju snajperiste i kartaroša bio je prostor na kojem je ogromna masa Albanaca, nakon svake, s mukom porodjene rečenice, zviždala Josipu Brozu koji je tu upravo držao govor.
“Zahvaljujem vam se na ovako velićanstvenom doćeku”, rekao je Broz masi, i otišao.
“Čuste li ga šta reče, pička li mu materina”, zabrinuto je upitao dr Janković svoje kompanjone kad je sabrao šta je Broz, u stvari, rekao.
Tako je, tu ispod naseg balkona, u Đakovici održan jedan u seriji govora kojima je Broz ovjeravao rezultate Plenuma. Četvrtog plenuma. Brionskog.
Naravno, bili smo upozoreni da toga dana ne izlazimo na balkon.
Neko kratko vrijeme poslije toga, mala družina veselih kartaroša je, jedan po jedan, pokupila čeljad i mobilje i napustila Metohiju.
I ne samo oni, “Svi odoše”, šaptali su Srbi u krugu svoje porodice, ali ne i sa drugim Srbima.
I ode i naša porodica.
Mi, djeca, smo ponijeli uspomene koje su blijedjele, ekavicu koja se vremenom gubila, deminutive karakteristične za govor Srba iz Metohije, sjećanje na snijeg koga kasnije u Podgorici nikada nije bilo i u ušima melodična imena naših prijatelja Albanca koji su nas redovno posjećivali, sve do Plenuma.
Dugo poslije dolaska u Podgoricu je iz moje lake ijekavice iskakalo i “jok, more”, koje mi se, evo, odavno nije omaklo. Bježi jezik kao od rane.
I nije to sve. Ni izbliza to nije sve.
Nije sve ni jasna slika manstira Visoki Dečani i šume iza crkve sa desne strane, kojom dokazujem da je to autentično moje sjećanje jer je to drveće odavno posječeno.
I nije to sve šta sam ponio iz Metohije. Nije to ni u govoru ni sluhu.
Ponio sam osjećaj koji se vremenom pretvarao u čvrsto ubjedjenje da je tamo ostalo nešto šta smo napustili vjerujući da nam to nešto nije tako važno. Ubjedjujući sebe da nam to nije važno. Lažući sebe da nam to nije važno.
Osjećao sam kao da imamo nešto šta skrivamo u našem odnosu prema Metohiji, kao da solidarno ne govorimo o nekom zlu koje smo zajedno počinili pa i medju sobom o njemu ćutimo da se pred drugima ne bismo odali.
I, naravno, kao u svim i najboljim i najlošijim romanima, taj naš grijeh počinje da nam se vraća i dolazi nam u susret. Ne možemo da ga zaobidjemo. Da okrenemo glavu od njega ili da se sakrijemo iza neke druge velike stvari koju smo napravili na uštrb toga šta smo izdali.
Teško nam je.
Suočavamo se sa istinom da i čovjek i narod mora da se, po svaku cijenu, bori za ono šta voli

Ante Miročević

Volej sa oko trideset metara, golman nemocan... golgeter domaceg tima, zanesen majstorijom koju je izveo, trci, pada na koljena ispred domace publike na zapadnoj tribini i dize ruke uvis. Publika, kao po komandi ustaje i zvizdi Geniju.

U vrijeme kada je Ante Mirocevic igrao fudbal bilo je neuljudno da strelac gola previse egzaltirano slavi sebe i svoju majstoriju. U tom vremenu domaci sportski novinari nisu davali pompezne nadimke, pa je nadimak koji je pripadao Antu Mirocevicu, mnogo kasnije, dobio Dejan Savicevic.

Tih sedamdesetih u Titogradu, za vaznijih utakmica, Aero-klub “Spiro Mugosa” bi sa dvije-tri hiljade metara bacio Pera Dedica iz aviona i on bi se lagano i savrseno precizno spustio na centar sa loptom i utakmica bi mogla da pocne.



Ponekad bi, u poluvremenu, Šuke, omanji celavi debeljuskasti elektro-inzenjer sa brkovima i naocarima, poliglota i pasionirani ljubitelj hokeja na ledu (!), zonglirao loptom praveci krug oko igralista po zemljanoj atletskoj stazi. Nikada mu lopta nije pala i nikada nije dobio aplauz cinicnih Podgoricana. Jedva su cekali da izadje, da ih vise ne zamara svojom savrsenom vjestinom i ne iritira rasponom svojih neobicnih znanja.

Nasa mirna fubalska popodneva su poremecena jedino za postojanja cetiri zone Druge lige, kada su nas pohodili f.k.”Lovcen” sa Cetinja i njegovi navijaci. Pravili su veliku larmu i prkosili domacinima pjesmom:

Kraj Cetinja selo malo

Titogradom se nazvalo

Domacini, nenavikli, cudom su se cudili agresivnosti gostiju, a jos vise tome sto je bilo ocigledno da oni ne gledaju utakmicu i da ih rezultat ne zanima i da im je jedino vazan efekat koji ostavljaju kod domace publike. Zbunjene, ne uplasene ili iznenadjene, vec zbunjene titogradske fudbalske publike. Publike koja je fudbal dozivljavala tako da je znala da zvizdi sudiji koji navija za “Buducnost” ili aplauzom pozdravi fudbalere “Maribora” koji su upravo eliminisali “Buducnost” iz kvalifikacija za Prvu ligu, i to na poslednjem koraku, i to na stadionu “Pod Goricom”.

E, toj publici se obracao ovaj cudni ansambl u svom nebuloznom nastojanju da probudi lokalni rivalitet i da mu da nekakav sadrzaj. Tadasnja titogradska publika, vrlo nepouzdane pripadnosti kolektivitetu koji bi definisao termin “Titogradjani” nije imala motiva da odgovori, nije imala sadrzaj odgovora jer odgovor zahtijeva logicno pitanje ili realan izazov.

Ko zna kako izgleda kasno popodne u Podgorici ili, tacnije, kako je izgledalo kasno nedeljno popodne u Titogradu u nekom suncanom septembru sredinom sedamdesetih, zna da ne postoji navijacka strast koja bi zanijela tadasnjeg navijaca da pokvari svetost te atmosfere nekakvim vikanjem koje nema veze sa fudbalom, koje nije izraz trenutnog nadahnuca vec orkestrirano dranje.

To je, zaista, bio nov momenat u uvijek iznova velikom dozivljaju fudbalske utakmice i ja sam netremice gledao u larmadzije.

Sjecam se kako sam spustio svoj znatizeljni pogled kada me je svojim ostrim pogledom uplasio jedan od cetinjskih navijaca sa velikim zulufima i dugackom kosom u uskoj teksas-kosulji iz cijeg je dzepa napadno virio “zlatni Marlboro”, “zbroda” kako se govorilo za artikle kupljene na feribotu “Sveti Stefan” kojih nije bilo na nasim trafikama, prodavnicama i u apotekama i kojima je nasa sitrotinjska uobrazilja davala mitoloske sadrzaje.

Izmedju sve prde i nakarade kojom se bio okitio ovaj gospodin, ja sam najbolje zapamtio njegov ostri pogled koji nije oprostio mojoj djecijoj znatizelji.

Sada, poslije trideset i nesto godina, razmisljam kako sam mogao i tada da dozivim hladan, zagonetan strah, pred kojim covjek naseg iskustva kaze- nije ovo bez neke, nece ovo na dobro da izadje.

Ovaj pogled, vidjecemo, razdvojice ovu pricu od hiljada slicnih prica iz provincijskih gradova bivse SFRJ i kao njena dramska kluminacija ucinice je neinteresantnom, nefilmicnom, lisenom dinamike i tragike kojom se osvaja “bajram mubarek Oskar”.

Uvece smo slusali “Dnevnik” TRT-a (Titogradska radio-televizija) o “pojavama koje su stetne za nase samoupravno socijalisticko drustvo” kako su nazvane posprdne pjesmice na racun “grada koji nosi ime...” i tako su salve uvreda koje smo culi zamotavane u formule kojima je tadasnja stvarnost slikana u namjeri da se preobrazi, izoblici, preboli i zaboravi.

No, vratimo se veselim Cetinjanima.

Upravo tih godina je srusena Njegoseva kapela na Lovcenu. Ispred Cetinjskog manastira su odrzavani protesti omladine zbog stava Crkve da ne treba rusiti crkvu.

Kakva li je tek agresivnost pokazana tamo pred Manastirom? Sta li su tamo vikali?

Da li su se sreli pogledi monaha i demonstranata?

Zaista, da li su se sreli njihovi pogledi?

Sta su nasi gosti, sjurivsi se iz “Grada heroja” u nasu nedeljnu sportsku idilu, htjeli da nam poruce svojom vikom dok je u miru razvaljivan oltar? Nije li dozivljaj koji su imali na razvalinama Hrama bio previse intenzivan da bi ostao tajna, mala perverzna intriga provincijskog gradica u izumiranju?

Malo je svjedocanstava o samom cinu rusenja. Gdje je zaboden prvi pijuk, koji je dio oltara prvi odlomljen, da li su majstori otvorili “bocu” i da li je ko viknuo:”Srecna rabota!”

Jedna scena snimljena filmskom kamerom, koju sam prvi put vidio ranih devedesetih, u kojoj helikopter levitira iznad Kapelice spustajuci nekakve sajle ka njoj, dok u njoj odjekuju eksplozije, smjestila je ovaj dogadjaj u moje pamcenje i dala mu jednoznacan vizuelni sadrzaj.

Slika koja jasno dokumentuje jedan dogadjaj, detaljna kao policijska rekonstrukcija zlocina. Faktografija.

Kako, medjutim, filmovati prijatno topli suton i narandzasto nebo od sunca koje je zaslo ka Hercegovini, neponovljivi miris borovine u podgoricko kasno ljeto i djecaka koji se kroz Njegosev park vraca kuci sa utakmice, dok mu u mislima stoji slika koju nikada nece zaboraviti.

Godinama nakon tog predvecerja, vracala mi se nelagoda pri sjecanju na taj pogled i uvijek isti osjecaj da to nije zaokruzen i cio dozivljaj i da postoji onaj drugi dio. Odgovor, objasnjenje.

“Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aureliano Buendija ce morati da se seti onog vrelog popodneva kada ga je otac poveo da upozna led”, prva je recenica jednog cuvenog romana. Ova recenica sasvim lici na odgonetku velike tajne koju sam ponio iz djetinjstva.

Medjutim, samo lici.

Nase naknadno iskustvo daje oblike i znacenja dogadjajima koje jos u djetinjstvu zapamtimo kao nedorecene i neobjasnjene. Ono im pridaje misticno znacenje, prepoznaje ih kao upozorenje i razvija uobrazilju da ti dogadjaji imaju smisao visi od onoga koji su imali u vremenu nasega djetinjstva.

Tek saznanja stecena u zrelijim godinama su mi pomogla da sklopim mozaik i smjestim moj dozivljaj u realan istorijski i drustveni kontekst.

Manir kojim su nas zapanjili cetinjski navijaci, sredinom devedesetih je poceo da biva neodvojivi dio svakodnevice u RCG. Taj nacin komunikacije i toliki intenzitet vrijedjanja postao je konstanta zivljenja u RCG. Te uvrede vise ne ispaljuju samo navijači već i školski udzbenici, državne i privatne novine i televizija. One postaju drustveno prihvatljive, cak i poželjne. Stvar preovladjujućeg ukusa. Norma ponašanja.

Tako je izgubljena privlačnost koje su u socijalizmu imale pojave sa skrivenom političkom sadržinom.

Ja tada nisam razumio da je ovu bulumentu organizovala neka tadasnja politicka struja, neki DB da agresivnim javnim nastupom skrene paznju na prerastanje jedne bolesti provincijske smoobmane u nacionalnu ideologiju. Nisam znao i nisam mogao da pretpostavim da je sjurivanje navijaca, u stvari, lavina izazvana pobjednickim rusenjem Kapelice.

Moje djetinje uvjerenje da sam se sreo sa nečim neobičnim i tajnovitim rastočeno je u osjećaj gadjenja i prezira.

I, eto, sav dramski sadrzaj ove price stao je u tri scene. Nedovoljno da se kod onih koji odredjuju sudbinu ovog svijeta iznudi sazaljenje. O filmskoj nagradi koju, obicno, dobijaju narodi cija je nesreca u modi za ovu sezonu proljece-ljeto, da i ne govorim.

Predstava se, dakle, zavrsava.

I, sad idu ona slova, kabloman... asistent fotografije... dolbi stereo, Studio Kosutnjak... a iza njih, djecak sa sredine ove price ide Njegosevim parkom ka najljepsem sutonu pod ovim nebom, kada sunce zadje ka Hercegovini, a publika je vec ustala, cuje se zagor, grabi se mjesto da se sto prije izadje.

Niko ne vidi da djecak ide tom zemljom kao da tu nikada nije sutnuo loptu, kao da nikada tuda nije vozio bicikl, kao da se tu nikada nije zaljubio, kao da nikada ... i kao da nista...

Orevuar, Montenegro

Zaustavio sam kola i parkirao ih na vrhu glavne ulice. Još mi nisu navirale slike iz djetinjstva koje sam, dijelom, tu proveo. Jedna od prvih u nizu zgrada i mali, uski balkon koji gleda niz ulicu sam prepoznao, kao i dvoriste zgrade u koje se ulazi kroz “portun”. Zid kuće koja oivičava dvoriste je bio zelen kao i onog dana kada smo pokućstvo utovarili na kamion.

Popeo sam se na prvi sprat, vrata desno. Pamtim raspored, ali utisak vec vidjenog jos nemam. Raspitujem se kod gospodje koja ulazi u zgradu da li se neko sjeća ko je zivio na prvom spratu. Gospodja tu živi veoma dugo ali se ne sjeća . Naš komsija Cale je, kaže, nedavno umro. Bavio se komasacijom (ukrupnjavanjem poljoprivrednih posjeda). Moj otac mu je čestitao Nove godine parolom:”E viva komasacija!”

Silazim do parka u kom je nekada bila kafana, sa druge strane ulice je Lučka kapetanija, pa se okrenem i odem desno, ka crkvi i osnovnoj školi “Ivo Lola Ribar”. Vraćam se do zgrade neke javne službe izgradjene u stilu šezdesetih godina, sa širokim stepeništem. I tu vec slutim da sam na pragu onog osjećaja koji čovjek ima kada nadje neku sliku iz djetinjstva. Podignem pogled i pročitam-”Opštinsko javno tužilastvo Veliko Gradište”.

Kako bizarni detalji ostaju u pamćenju.

Gdje li je u čovjekovoj svijesti ključ njegovih sjećanja? Šta li sam tu doživio pa me je baš slika tog širokog stepeništa navela da se jasno sjetim još niza slika koje sam ponio iz ove varoši?

Glavna gradištanska ulica se završava na vrhu parka ispod kojeg je, nekada, bilo kupalište. Na drugoj obali je Rumunija.

Iznad kupališta su, te godine kad smo otišli iz Gradista, vojnici JNA kopali rovove i igrali odbojku.

Intervencionističke trupe su ušle u Cehoslovačku, neki član OK SK Veliko Gradište je rekao da treba da udju i u Jugoslaviju, tata nije htio da podigne optužnicu, dolazio je viši tuzilac iz Beograda i tata je zamoljen da ode.

Da se ne bi pravio slučaj.

Od svega toga se sjećam kako sam, idući plićakom, na gradskom kupalištu na Dunavu, ugazio u udubljenje i kako mi je voda prešla preko glave. Nisam bio zatvorio oči i u sjećanju mi je ostala slika sunca i trunja koje plovi kroz vodu. Sledećim korakom sam izronio.

Prije toga sam, u sred utakmice lokalnog fudbalskog kluba, pretrčao teren po sredini. Taj klub je imao poetično ime: Velikogradištanski sportski klub, skraćeno VGSK. Ve-Ge-eS-Ka.

I obreo se u kamionu za Podgoricu.

Na margini jedne velike istorijske priče, paradigme čitave druge polovine dvadesetog vijeka, ja sam uronio u Dunav, zaustavio disanje i izronio.

Da li me je istorija tada zaobisla?

Ne. Niti sam se tamo obreo bez uticaja istorije. Niti sam odatle otišao bez uticaja istorije, niti je moj ponovni dolazak u Veliko Gradište bez uticaja istorije.

Jedne večeri, dok su još trajala natezanja oko Referenduma, ukrcao sam kola na auto-voz Bar-Beograd, i otišao odande gdje sam se davno, povlačeći se pred Varšavskim paktom, obreo.

Najgorom prugom zapadno od Karačija, nastavio sam svoj put od Djakovice preko Velikog Gradista i Podgorice za Beograd, via Lapovo.

Dok je voz isao uz Bratonožice i sve u kabini spavaćih kola škripalo i puckalo, osjećao sam se kao da izranjam i opet hvatam vazduh. Riješio sam da dam komentar istoriji koja me je vijala po srpskim zemljama i onima koje su to nekada bile. Uzeo sam mobilni telefon i poslao cirkularnu poruku svojim prijateljima:”Orevuar Montenegro, jeb'o nas ko nas sastavi.”